RELICT is a permanent metaphysical project that seeks to interpret genius loci and energy remnants of the creative work in School of applied arts and design in Zagreb which exists for 129 years. Symbolic character of this project refers to the School building as a relic which will be fully examined and understood so we could be able to properly position it in space and time. Relict-Lost&found is the first phase of the project in which we collect archival materials.

… nije spoznato samo zato što je poznato….
(Georg Wilhelm Friedrich Hegel)

Špud kao koncept u preostoru i vremenu definitivno je način obrazovanja koji izumire i nestaje u vrtlogu industrijalizacije znanja (K.P.Liessmann)

Često se čuje da učenici u toj Školi na rade ništa i ne znaju ništa već samo crtati, da su čudni, problematični, narkomani…

Učenika i profesora (u vremenu)  ima raznih, neki su bolji neki lošiji, kao uostalom i u svakoj drugoj disciplini.

Škola je u početku nastala da obučava majstore koji će sudjelovati u gradnji grada Zagreba i okolice, vremenom i industrijalizacijom smanjivala se potreba obučenim stručnjacima ovog profila dok nisu postali nepotrebni. Škola je međutim tijekom vremena također proživljavala metamorfozu i pretvorila se u nešto što se ne može nazvati niti obrtnom ili strukovnom školom, niti umjetničkom gimnazijom, već zaista umjetničkom školom.

U njoj se ustvari ne uči mlade ljude kako da postanu umjetnici, jer to se uostalom ne može nikoga naučiti, u njoj se stvara odnos ili bolje rečeno odgaja mlade ljude da stvore odnos.

Odnos sa okolnim svjetom, sa kolegama, sa profesorima, sa prostorom i vremenom u kojem žive i što je najbitnije sa umjetnošću i umjetničkim djelom.

Čovjek može biti umjetnik a da to nikad ne sazna, može biti umjetnik a da nikad ne proizvede umjetničko djelo, može se cijeli život baviti umjetnošću a da nikad ne shvati (pounutri) niti jedno umjetničko djelo koje je u životu imao prilike iskusiti.

Koncept odgoja odnosa sa umjetnošću (svjestan ili nesvjestan) koncept je Škole.

Ovaj način obrazovanja u koliziji je sa suvremenim društvom znanja koje zahtijeva da se sve normira i da finalni proizvod bude mjerljiv i konkurentan na tržištu rada.

Društvo znanja uostalom ne vjeruje da je uopće išta moguće spoznati već se sve mora saznavati tijekom cijelog života i time nam je svima dano olakšanje da nikada ni u čemu ne trebamo biti stručni niti trebamo svoje profesionalno životno opredjeljenje pounutriti već se možemo opušteno prepustiti cijeloživotnom obrazovanju i zauvijek učiti, sve više zaboravljajući zašto smo sve skupa uopće započeli.

Ovaj način obrazovanja iziskuje periode prepuštenosti samom sebi,  autoritativnu prisutnost profesora rađe nego nazočnost, konstantan kontakt i konstantnu slobodu, preispitivanje ustaljenih viđenja svijeta oko nas, tišinu kreacije i slobodu prezentacije, nevidljivi i nemjerljivi odnos majstora i naučnika.

Neki ljudi odu iz škole misleći da četiri godine nisu radili ništa tek da bi bitno kasnije u životu shvatili da su te četiri godine bile jedini period u njihovom životu kad su zaista nešto uradili.

Ovaj način odgoja i obrazovanja u  umjetnosti jedan je od poslijednjih preživjelih u Europi (istočnoj i zapadnoj) i kako se čini uskoro će kao i ostali nestati ukoliko se tome ne usprotivimo i ne učinimo sve što je u našoj moći da ga održimo u životu te mu pružimo mogućnost da zaživi punom snagom.

Treba imati na umu da nije sve staro nužno zastarjelo i nepotrebno kao što ni ono što je NOVO najčešće (pogotovo danas) nije novo već reciklirano staro, u ovom slučaju pametno je reći: čemu se trošiti na reciklažu kad već danas možemo imati  staro koje će već sutra biti novije od novoga.

Prostor na (i u) kojem se Škola danas nalazi, prostor je u kojem se nalazi već 129 godina, taj prostor u metafizičkom smislu nosi memoriju tih 127 godina stvaranja Hrvatske umjetnosti, auru stvaranja kroz 129 godina koje na ovom prostoru nisu bile neznačajne, tri rata, četiri države, četiri politička sistema, a da ne spominjemo geopolitički položaj na balkanu ( bal – tur. Med; Kan – tur. Krv)

Ovaj prostor u sebi nosi energetske tragove nastojanja i stvaranja 129 generacija i kao takav zaslužuje da postane aktivni spomenik u kojem se mora omogućiti održavanje funkcije za koju je namijenjen u cilju općeg dobra i u čast svih onih čijim je radom protkan, kako bi se održao na životu genius loci Obrtne škole/ Škole Primijenjene umjetnosti/Škole primijenjene umjetnosti i dizajna kao umjetničke srednje škole na njenoj stoljetnoj lokaciji.

Projekt RELICT metafizički je projekt koji nastoji iščitati genius loci kao i energetske ostatke  kreativnog djelovanja u zgradi škole.

Sa druge strane projekt je simboličkog karaktera i odnosi se prema zgradi škole kao prema reliktu kojeg se nastoji u potpunosti proučiti i shvatiti, kako bi smo ga mogli ispravno pozicionirati u prostoru i vremenu.

Projekt nastoji spoznati Školu kao živi organizam koji se proteže kroz vrijeme te nas u svakom trenutku održava u vezi sa onime što je bilo i što će tek biti.

Projekt promatra Školu kao duhovnu mašinu koja radi samo mi nismo svjesni njezinog rada.